Štampar, Andrija, hrvatski liječnik (Brodski Drenovac, 1. IX. 1888 – Zagreb, 26. VI. 1958). Završio medicinu u Beču 1911. Bio je najprije općinski liječnik u Novoj Gradiški, a potom zdravstveni savjetnik Povjereništva za socijalnu skrb Narodnoga vijeća u Zagrebu. God. 1919–30. djelovao je kao načelnik higijenskog odjeljenja pri Ministarstvu narodnog zdravlja u Beogradu. U tom je razdoblju utemeljio zdravstvenu službu u tadašnjoj Jugoslaviji, organiziravši 250 higijenskih ustanova (Centralni higijenski zavod u Beogradu, Školu narodnoga zdravlja u Zagrebu, Institut za malariju u Trogiru, niz domova narodnoga zdravlja, bakterioloških stanica, antituberkuloznih, antiveneričnih i antitrahomskih ambulanti i dr.). Svojim je programom nastojao da liječnik postane socijalni radnik i narodni učitelj, ekonomski neovisan o pacijentu, jednako dostupan svim slojevima pučanstva te je ojačao preventivnu medicinu nasuprot kurativnoj. Njegovo nastojanje da provede socijalizaciju liječničke i ljekarničke službe naišlo je na veliki otpor privatnih liječnika i staleških organizacija. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature, bio je smijenjen 1930., a sljedeće godine umirovljen. Od tada je djelovao kao stručnjak Higijenske organizacije Društva naroda u europskim zemljama i SAD-u, a 1933–36. boravio je u Kini, gdje je reorganizirao javnu zdravstvenu službu. Iako je 1931. bio izabran za profesora socijalne medicine zagrebačkoga Medicinskoga fakulteta, nadležna tijela vlasti nisu htjela potvrditi njegov izbor sve do 1939. Za dekana toga fakulteta bio je izabran 1940., a pri Sveučilištu u Zagrebu osnovao je Ured za socijalnu i zdravstvenu zaštitu slušača. Nakon II. svjetskog rata bio je ravnatelj Škole narodnoga zdravlja u Zagrebu (koja danas nosi njegovo ime), dekan Medicinskoga fakulteta (na kojem je reformirao nastavu), rektor Sveučilišta u Zagrebu (1945–46), predsjednik JAZU (1947–58), osnivač Instituta za higijenu rada. Godine 1946. bio je izabran za prvoga potpredsjednika Ekonomsko-socijalnoga vijeća UN-a te za predsjednika Privremene (Interimne) komisije, koja je do ratifikacije ustava Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) 1948. obavljala dužnost te organizacije. Predsjedao je prvoj Svjetskoj zdravstvenoj skupštini SZO-a u Ženevi 1948. Potom je kao izaslanik SZO-a proučavao javno zdravstvo i medicinsko školstvo u Afganistanu, Egiptu, Sudanu i Etiopiji.
